Harper Lee:
To Kill a Mockingbird
Copyright © Harper Lee, 1960
29.
Tetka Aleksandra je ustala i uhvatila se za policu.
Gospodin Tejt je takođe ustao, ali ona je odbila pomoć. Atikusa je za promenu napustila
urođena uljudnost: ostao je da sedi.
Ja nisam mogla da mislim ni na što drugo nego na to
kako je gospodin Bob Jul rekao da će srediti Atikusa pa makar na to utrošio čitav
život. Gospodinu Julu je to zamalo pošlo za rukom, a to je bilo poslednje što
je učinio.
- Jesi li siguran?, upitao je Atikus turobno.
- Da, mrtav je, rekao je gospodin Tejt. Mrtav
mrtvicijat. Neće više moći da povredi ovu decu.
Nisam na to mislio, rekao je Atikus, a govorio je
kao u snu.
Počele su da mu se vide godine, prema jedinom
znaku unutrašnjeg haosa: njegova se čvrsta vilica nekako smekšala pa si postao
svestan primetnih nabora pod ušima i video da mu kosa nije crna nego da na slepoočnicama
ima sedih.
- Zar nije bolje da odemo u dnevnu sobu?, rekla je
tetka Aleksandra napokon.
- Ako vam ne smeta, radije bih ostao ovde, naravno,
ako to neće smetati Džemu. Želim da pogledam njegove povrede dok nam Skaut
bude... pričala o tome.
- Smem li ja da odem?, upitala je. Ja sam ovde
suvišna. Biću u svojoj sobi ako ti budem potrebna, Atikuse. Tetka Aleksandra
otišla je do vrata, a onda se zaustavila.
- Atikuse, imala sam predosećaj za večeras... ja...
ja sam kriva za ovo, počela je, trebalo je da...
Gospodin Tejt je podigao ruku.
- Samo vi idite, Mis Aleksandra, znam da je ovo za
vas bio šok. I ništa se ne uzbuđujte — kad bismo stalno slušali svoja predosećanja,
bili bismo poput mačaka koje ganjaju sopstveni rep.
Mis Skaut, možete li nam ispričati šta se dogodilo
dok vam je još sveže u sećanju. Šta mislite, hoćete li moći? Jeste li videli da
vas prati?
Otišla sam do Atikusa i on me zagrlio. Zarila sam
mu lice u krilo.
- Krenuli smo kući. Rekla sam Džemu da sam
zaboravila cipele. Ali kad smo se okrenuli da se vratimo, svetla su se ugasila.
Džem je rekao da mogu po njih sutra...
- Skaut, ispravi se tako da gospodin Tejt može da
te čuje, rekao je Atikus.
Sela sam mu u krilo.
- Onda je Džem rekao da malo zaćutim. Mislila sam
da razmišlja; uvek traži od mene da ćutim kad razmišlja — a onda je rekao da je
nešto čuo. Mislili smo da je Sesil.
- Sesil?
- Sesil Džejkobs. Večeras nas je već jednom prepao
pa smo mislili da je opet on. Bio je zamotan u čaršav. Dali su četvrt dolara
vlasniku najboljeg kostima, ne znam ko je osvojio nagradu...
- Gde ste bili kad ste mislili da je Sesil?
- Tek smo se malo udaljili od škole. Ja sam mu
nešto doviknula...
- Šta si doviknula?
- "Sesil Džejkobs je velika debela kokoška", čini mi
se. Nismo ništa čuli, a onda je Džem povikao “hej“ tako glasno da bi i mrtve
probudio...
- Samo trenutak, Skaut, rekao je gospodin Tejt. Gospodine Finč, jeste li ih vi čuli?
Atikus je rekao da nije. Slušao je radio. Tetka
Aleksandra je slušala svoj u svojoj sobi. Sećao se toga jer mu je rekla da
stiša svoj kako bi ona mogla da čuje svoj. Atikus se nasmejao:
- Uvek preglasno puštam radio.
- Uvek preglasno puštam radio.
- Pitam se li komšiluk išta čuo?, rekao je gospodin Tejt.
- Sumnjam, Hek. Većina sluša radio ili ode u krevet
s kokoškama. Možda je Modi Atkinson bila budna, ali sumnjam.
- Nastavi, Skaut, rekao je gospodin Tejt.
- Pa, nakon što je Džem viknuo, produžili smo.
Gospodine Tejt, ja sam bila zarobljena pod svojim kostimom, ali tad sam ih i ja
čula. Mislim, korake. Hodali su kad smo mi hodali, a stali kad bismo mi stali. Džem
je rekao da me vidi jer je gospođa Krenšou moj kostim obojila nekom sjajnom
bojom. Ja sam bila šunka.
- Molim? rekao je gospodin Tejt iznenađeno.
Atikus mu je objasnio moju ulogu i način na koji je
bio izrađen moj kostim.
- Trebalo je da ga vidiš kad je došla, bio je sav
zdrobljen.
Gospodin Tejt je protrljao bradu.
- Pitao sam se odakle mu oni tragovi. Rukavi su mu
bili puni sitnih rupica. I na rukama je imao ubode. Mogu li da vidim taj kostim,
molim vas?
Atikus je doneo ostatak mog kostima. Gospodin Tejt
ga je okretao i savijao kako bi stekao sliku kako je pre izgledao.
- Ovo joj je verovatno spasilo život, rekao je.
Gle!
Upro je svojim dugim kažiprstom. Na žici se videla
blistava ravna crta.
- Bob Jul se nije šalio, promrmljao je gospodin Tejt.
- Poludeo je, rekao je Atikus.
- Ne želim da vam protivrečim, gospodine Finč, ali
on nije bio lud nego zao. Obična propalica s dovoljno alkohola u sebi da mu da hrabrosti
da ubija decu. Nikad se ne bi s vama suočio licem u lice.
Atikus je odmahnuo glavom.
- Ne mogu da zamislim da bi neko...
- Gospodine Finč, ima ljudi koje jednostavno treba upucati
pre nego što ih pozdraviš. A čak i tako ne vrede metka koji ste potrošili. Jul
je bio jedan od takvih.
Atikus je rekao: - Mislio sam da se olakšao onog
dana kad mi je pretio. A i da nije, mislio sam da će napasti mene.
- Imao je petlje maltretirati sirotu crnkinju, imao
je petlje gnjaviti sudiju Tejlora kad je mislio da je kuća prazna — zar mislite
da bi se s vama susreo licem u lice usred bela dana?
Gospodin Tejt je uzdahnuo.
- Biće bolje da nastavimo. Skaut, čuli ste ga iza sebe...
- Biće bolje da nastavimo. Skaut, čuli ste ga iza sebe...
- Da. Kad smo došli pod stablo...
- Kako ste znali da ste pod stablom, ništa se nije
videlo?
Bila sam bosa, a Džem kaže da je tlo uvek hladnije
pod stablom.
- Moraćemo
ga unaprediti u mog pomoćnika. Nastavi.
- Onda me odjednom nešto zgrabilo i zdrobilo mi
kostim... mislim da sam se izmakla na zemlji... čula sam tučnjavu pod
stablom... činilo mi se da udaraju u deblo. Džem me našao i počeo vući prema drumu.
Neko — gospodin Jul, valjda, ga je srušio na tlo. Još su se tukli a onda sam
čula čudan zvuk i Džem je kriknuo...Stala sam. To je bila Džemova ruka. Uglavnom, Džem je kriknuo i ja više ništa nisam
čula i posle toga je gospodin Jul pokušavao da me uguši, valjda... onda je neko
odvukao gospodina Jula od mene. Valjda je Džem ustao. To je sve što znam...
- A onda? Gospodin Tejt me oštro pogledao.
- Neko je teturao i stenjao i — strašno kašljao,
kao da umire. Prvo sam mislila da je to Džem, ali nije zvučalo kao on pa sam
počela da tražim Džema po zemlji. Mislila sam da nam je Atikus pritekao u pomoć
i da se umorio...
- A ko je to bio?
- Pa eno ga tamo, gospodine Tejt, on vam može reći
kako se zove.
Kad sam to rekla, napola sam uprla prstom u čoveka
u ćošku, ali sam brzo spustila ruku da me Atikus ne bi izgrdio što upirem prstom.
To nije pristojno.
On se još naslanjao na zid. Stajao je tako
naslonjen kad sam ušla u sobu, ruku prekrštenih na grudima. Kad sam uprla
prstom, on je spustio ruke i pritisnuo dlanove o zid. Ruke su bile blede,
bolesno bele ruke koje nikad nisu videle sunce, tako bele da su odskakale od
zida krem boje u polumraku Džemove sobe.
Skrenula sam pogled s ruku na njegove peskom umazane
smeđe -zelene pantalone; pogled mi je zatim putovao uz njegovo mršavo telo do pocepane
košulje. Lice mu je bilo podjednako bledo kao ruke, osim senke na bradi. Imao
je upale obraze, usta su mu bila široka; na slepoočnicama je imao plitka, blaga
udubljenja, a njegove su sive oči bile tako bezbojne da sam pomislila da je slep.
Kosa mu je bila mrtva i tanka, gotovo pahuljasta.
Kad sam uprla prstom, on je malo pomerio ruke i
ostavio fleke od znoja na zidu. Onda je zakačio palce za tregere. Protresao ga je
čudan blagi grč, kao da je čuo zvuk struganja noktiju po tabli, ali dok sam ga
gledala, napetost je postupno nestala s njegova lica.
Usne su mu se raširile u sramežljiv smešak, a meni
su suze iznenada zamaglile sliku našeg komšije.
"Hej, Bu", rekla sam.
30.
30.
- Gospodin Artur, dušo, rekao je Atikus, blago me
ispravljajući.
"Džin Luiz, ovo je gospodin Artur Redli.
Mislim da on tebe već poznaje."
Samo je na Atikusa ličilo da me u ovakvom trenutku,
mrtav hladan predstavi Bu Redliju.
Bu je video kako sam nagonski potrčala prema krevetu
na kom je spavao Džem — nasmešio se istim sramežljivim smeškom.
Toliko sam se postidela da sam pokušala da se
kamufliram time što sam pokrila Džema.
- Ah, ovaj, nemoj da ga diraš, rekao je Atikus.
Gospodin Hek Tejt je sedeo i pažljivo posmatrao Bua
kroz svoje naočare. Upravo je krenuo da nešto kaže kad je niz hodnik došao dr Rejnolds.
- Napolje, svi, rekao je kad je ušao. Dobro veče,
Arture, pre te nisam primetio.
Glas dr Rejnoldsa bio je podjednako lak kao i
njegov korak, kao da je to bilo nešto što govori svake večeri, a mene je
zapanjilo gotovo još više nego to što sam u istoj prostoriji s Buom Redlijem.
Pa naravno... i Bu Redli se ponekad razboli, pomislila sam. Ali, s druge
strane, nisam bila sigurna.
Dr Rejnolds je nosio veliki paket zamotan u novine.
Spustio ga je na Džemov sto i svukao ogrtač.
- Jesi li sad sigurna da je živ? Reci mi kako sam
znao. Kad sam pokušao da ga pregledam, udario me nogom. Morao sam potpuno da ga
uspavam da bih mogao da ga dodirnem. A sad, crta, rekao mi je.
- Ovaj..., rekao je Atikus gledajući Bua. Hek,
idemo na prednji trem. Tamo ima dovoljno stolica, a i dovoljno je toplo.
Čudila sam se zašto nas Atikus poziva na trem umesto
u dnevni boravak, a onda sam shvatila. Svetlo je u dnevnom boravku bilo vrlo
jako.
Izišli smo jedno za drugim, najpre gospodin Tejt
— Atikus je čekao na vratima da pođe prvi. Onda se predomislio i propustio ga.
Ljudi imaju običaj da rade svakodnevne stvari čak
i u najneobičnijim okolnostima. Ni ja nisam bila izuzetak.
- Dođite, gospodine Arture, čula sam sebe kako
govorim. Ne poznajete dobro kuću. Povešću vas do trema, gospodine.
Pogledao me i klimnuo glavom.
Povela sam ga kroz hodnik pokraj dnevne sobe.
- Izvolite sedite, gospodine Arture. Ova fotelja je
vrlo udobna.
Moja mala maštarija o njemu ponovno je oživela: on
će sedeti na tremu... “baš je lepo vreme, zar ne, gospodine Arture? Da, baš
lepo vreme.“
Osećajući se pomalo nestvarno, povela sam ga do najudaljenije
fotelje od Atikusa i gospodina Tejta. Bio je u dubokoj senci. Buu će biti prijatnije
u mraku. Atikus je sedeo na ljuljašci, a gospodin Tejt na stollici pokraj njega.
Svetlo iz dnevne sobe dobro ih je osvetljavalo.
Ja sam sela kraj Bua.
- Pa, Hek, govorio je Atikus, ono što treba preduzeti
je valjda... dragi Bože, napušta me pamćenje... Atikus je podigao naočare i
pritisnuo prstima oči. Džemu još nije trinaest... ne, napunio je trinaest - ne
mogu da se setim. Uglavnom, to će ići na okružni sud...
- Šta to, gospodine Finč? Gospodin Tejt je raskrstio
noge i nagnuo se napred.
- Svakako, bila je to očigledna samoodbrana, ali
moraću da odemi do kancelarije i iskopam...
- Gospodine Finč, zar vi mislite da je Džem ubio Boba
Jula? Zar to mislite?
- Čuo si šta je Skaut rekla, nema sumnje. Rekla je
da je Džem ustao i skinuo ga s nje — verovatno se nekako dokopao Julovog noža u
mraku... saznaćemo sutra.
- Gos-podine Finč, polako, rekao je gospodin Tejt.
Džem nije ubio Boba Jula.
Atikus je na trenutak ćutao. Pogledao je gospodina
Tejta kao da ceni to što je rekao. Ali, odmahnuo je glavom.
- Hek, to je vrlo ljubazno od tebe i znam da to
činiš od srca, ali ne počinji s tim.
Gospodin Tejt je ustao i otišao do ivice trema.
Pljunuo je u grmlje, a onda zabio ruke u džepove i okrenuo se ka Atikusu.
- Sa čim?, upitao je.
- Sa čim?, upitao je.
- Žao mi je ako sam zvučao oštro, Hek, rekao je Atikus
jednostavno, ali nećemo ovo zataškavati. Ja ne mogu tako da živim.
- Niko ništa neće zataškavati, gospodine Finč.
Gospodin Tejt je govorio tiho, ali je stajao kao
ukopan na tremu, kao da su mu noge izrasle iz poda. Čudno nadmetanje, temperamenata
koje mi je izmicalo, počelo je između moga oca i šerifa.
Sad je Atikus ustao i otišao do ivice trema. Rekao
je: "Hrm" i suvo pljunuo u dvorište. Stavio je ruke u džepove i
okrenuo se prema gospodinu Tejtu.
- Hek, nisi to izgovorio, ali znam šta misliš. I
zahvalan sam ti. Džin Luiz..., okrenuo se prema meni. Rekla si da je Džem
odgurnuo gospodina Jula s tebe?
- Da, tata, tako sam mislila. Ja...
-Vidiš, Hek?
Hvala ti od srca, ali ne želim da mi sin krene u život s tako nečim nad glavom.
Najbolje je da sve izađe na videlo. Neka dođe čitav okrug i ponese sendviče. Ne
želim da odrasta tako da se o njemu šapuće. Ne želim da iko kaže: “Džem Finč...
njegov otac je debelo platio da ga izvuče iz toga.“ Što pre to obavimo, to
bolje.
- Gospodine Finč, rekao je gospodin Tejt tvrdoglavo. Bob
Jul je pao na vlastiti nož. Sam se ubio.
Atikus je otišao do suprotne strane trema. Pogledao
je puzavac. Pomislila sam kako su obojica tvrdoglavi, svaki na svoj način.
Pitala sam se ko će prvi popustiti. Atikusova tvrdoglavost bila je tiha i retko
vidljiva, ali na svoj način nije bio ništa drugačiji od Kaningamovih.
Tvrdoglavost gospodina Tejta bila je neškolovana i otvorena, ali po snazi ravna
očevoj.
- Hek, rekao je Atikus okrenutih leđa. Ako se ovo
zataška, biće to suprotno svemu čemu sam pokušavao da naučim Džema. Katkad pomislim
da sam potpuni promašaj kao roditelj, ali oni samo mene imaju. Džem će
pogledati u mene pre nego u ikoga drugog, a ja sam nastojao da živim tako da mogu
mirno da mu uzvratim pogled... Kad bih učestvovao u nečemu ovakvom, više ne bih
mogao da mu pogledam u oči, a onog dana kad se to dogodi, znaću da sam ga
izgubio. Ne želim da izgubim njega i Skaut jer su oni sve što imam.
- Gospodine Finč, rekao je gospodin Tejt i dalje
nepomično stojeći. Bob Jul je pao na svoj nož i ja to mogu da dokažem.
Atikus se naglo okrenuo. Zakopao je ruke u džepove.
- Hek, zar ne možeš ni da polušaš da sagledaš to iz
mog ugla? I ti imaš decu, ali ja sam stariji. Kad moja odrastu, biću starac,
ako uopšte budem živ, ali u ovom trenutku ja... ako ne mogu da veruju meni, neće
moći da veruju nikome. Džem i Skaut znaju šta se dogodilo. Ako čuju da u gradu
pričam drugu priču — Hek, ja ih više neću imati. Ne mogu da živim jednim životom u
gradu, a drugim kod kuće.
Gospodin Tejt se ljuljao na petama i strpljivo
rekao: - Srušio je Džema, spotakao se na koren ispod stabla i... ma mogu da vam
pokažem...
Gospodin Tejt je posegnuo rukom u džep i izvadio
dugi nož skakavac.
Upravo kad je to učinio, na vrata je došao dr Rejnolds.
- Okri...pokojnik je pod onim stablom, doktore,
odmah na početku školskog dvorišta. Imate li bateriju? Onda uzmite ovu.
- Mogu da se odvezem i osvetlim ga svetlima
automobila, rekao je dr Rejnolds, ali je ipak uzeo bateriju. Džem je dobro.
Večeras se, nadam se, neće buditi, neka vas to ne brine. Je li to nož kojim je
ubijen, Hek?
- Ne, gospodine, taj je još u njemu. Prema ručki
bih rekao da je to kuhinjski nož. Ken je valjda već tamo s mrtvačkim kolima,
doktore. Laku noć.
Gospodin Tejt je otvorio nož.
- Bilo je ovako, rekao je.
Držao je nož i pretvarao se da je posrnuo; kad se
nagnuo napred, levu je ruku stavio pred sebe.
- Vidite? Sam se ubo kroz mekano
tkivo između rebara. Pao je na nož celom težinom.
Gospodin Tejt je sklopio nož i vratio ga u džep.
- Skaut ima osam godina, rekao je. Bila je previše
uplašena da bi znala šta se dogodilo.
- Iznenadili biste se vi, rekao je Atikus turobno.
- Ne kažem da je izmislila, kažem samo da je bila previše
uplašena da bi znala šta se tačno dogodilo. Tamo je bilo vrlo mračno, crno k'o
u rogu. Pouzdan svedok bi mogao da bude
samo neko ko je veoma navikao na mrak...
- Neće moći, rekao je Atikus tiho.
- Do đavola, ne govorim o Džemu!
Čizma gospodina Tejta tako je jako udarila o pod da
su se kod Mis Modi upalila svetla. A i kod Mis Stefani Kraford.
Atikus i gospodin Tejt pogledali su preko ulice, a
onda jedan u drugog. Čekali su.
Kad je gospodin Tejt ponovno progovorio, glas mu je
bio jedva čujan.
- Gospodine Finč, mrzim da se svađam s vama kad ste
ovakvi. Večeras ste prošli kroz nešto što nijedan čovek ne bi trebalo da
doživi. Zašto od toga niste završili u krevetu nije mi jasno, ali mi je jasno
da ovaj put niste uspeli da saberete dva i dva, a moramo to rešiti večeras jer
će sutra biti prekasno. Bobu Julu iz grudi štrči kuhinjski nož.
Gospodin Tejt je dodao da Atikus valjda neće
tvrditi kako dečak Džemove građe i slomljene ruke ima dovoljno snage da sruši i
ubije odraslog čoveka u mrklom mraku.
- Hek, rekao je Atikus iznenada, to je bio
skakavac. Odakle ti?
Uzeo sam ga jednom pijancu, odgovorio je gospodin Tejt
mrtav-hladan.
Pokušavala sam da se setim. Gospodin Jul je navalio
na mene...onda je pao... sigurno je Džem ustao. Barem sam mislila...
- Hek?
Kažem da sam ga večeras u gradu uzeo nekom pijancu.
Jul je verovatno onaj kuhinjski nož našao negde na
smetlištu. Naoštrio ga je i čekao... samo je čekao priliku.
Atikus je otišao do ljuljaške i seo. Ruke su mu
mlohavo visile između kolena. Gledao je u pod. Isto tako sporo se i kretao one večeri pred
zatvorom, kad mi se činilo da mu je potrebna čitava večnost da presavije novine
i baci ih na stolicu.
Gospodin Tejt je tiho hodao po tremu.
- Nije to vaša odluka, gospodine Finč, nego moja.
Moja odluka i moja odgovornost. Ovoga puta ne možete ništa ako se ne slažete sa
mnom. Pokušate li, reći ću vam u lice da lažete. Vaš sin nije ubio Boba Jula,
rekao je tiho, nije mu bio ni blizu i sad to znate. On je samo hteo njega i
sestru da dovede kući.
Gospodin Tejt je prestao da korača. Zaustavio se
pred Atikusom nama okrenut leđima.
- Ja nisam naročito dobar čovek, gospodine Finč,
ali sam šerif okruga Mejkomb. Čitav život sam proveo u ovom gradu, a već su mi
četrdeset tri godine. Znam sve šta se
ovde dogodilo i pre mog rođenja. Jedan je crnac bez razloga umro, a sad je mrtav
i čovek koji je za to odgovoran. Neka ovaj put mrtvi pokopaju svoje mrtve,
gospodine Finč. Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve.
Gospodin Tejt je otišao do ljuljaške i uzeo svoj
šešir. Ležao je pokraj Atikusa. Gospodin Tejt je zalizao kosu i stavio šešir.
- Nikad
nisam čuo da je protivzakonito ako građanin učini sve što može da spreči
zločin, a upravo je on to učinio, ali možda ćete vi tvrditi da je moja dužnost da
to ispričam čitavom gradu i da ništa ne zataškavam. Znate li šta bi se onda
dogodilo? Sve bi mu mejkombske gospođe donosile kolače uključujući moju ženu. Kako
ja na to gledam, gospodine Finch? Zgrabiti upravo onog čoveka koji je vama i
ovom gradu napravio veliku uslugu i tako sramežljivog ga izvući pod reflektore
— po meni bi to bio greh. To je greh, a ja nemam nameru da ga činim. Da je reč
o bilo kom drugom, bilo bi drugačije. Ali, ne s ovim čovekom, gospodine Finč.
Gospodin Tejt je vrhom čizme pokušavao da iskopa
rupu u podu. Protrljao je nos pa levu ruku.
- Možda nisam bogzna šta, gospodine Finč, ali sam
još uvek šerif okruga Mejkomb, a Bob Jul je pao na vlastiti nož. Laku vam noć
želim.
Gospodin Tejt je sišao s trema i prešao dvorište.
Zalupila su se vrata njegovog automobila i on se odvezao.
Atikus je dugo sedeo i gledao u pod. Napokon je
podigao glavu.
- Skaut, rekao je, gospodin Jul je pao na svoj nož.
Možeš li ti to da razumeš?
Atikus mi je izgledao kao da mu treba podrška.
Otrčala sam do njega i zagrlila ga i poljubila najjače što sam mogla.
Da, tata, razumem, rekla sam. Gospodin Tejt ima
pravo.
Atikus se odmakao i pogledao me. - Kako to misliš?
- Pa, to bi otprilike bilo kao ubiti pticu
rugalicu, zar ne?
Atikus mi je razbaškario kosu. Kad je ustao i
krenuo preko trema u senku, korak mu je opet bio mladalački. Pre nego što je ušao
u kuću, zaustavio se pred Buom Redlijem.
- Hvala ti za moju decu, Arture, rekao je.
31.
- Hvala ti za moju decu, Arture, rekao je.
31.
Kad je Bu Redli ustao, na čelu mu se odrazila svetlost
iz dnevne sobe. Svaka mu je kretnja bila nesigurna, kao da nije siguran hoće li
njegove ruke i noge dotaći predmete oko njega.
Opet ga je uhvatio onaj strašni kašalj i toliko ga
potresao da je ponovo seo. Pretražio je džep i izvukao maramicu. Nakašljao se u
nju, a onda obrisao čelo.
S obzirom da sam bila tako navikla na njegovu
nevidljivost, bilo mi je neverovatno da je sve to vreme sedeo pored mene,
prisutan.
Ni pisnuo nije.
Ponovo je ustao. Okrenuo se prema meni i mahnuo
glavom prema ulaznim vratima.
- Voleli biste Džemu da poželite laku noć, zar ne,
gospodine Arture? Izvolite, uđite.
Povela sam ga niz hodnik. Tetka Aleksandra je sedela
pokraj Džemovog kreveta. - Uđi, Arture, rekla je. Još spava. Dr Rejnolds mu je
dao jak sedativ. Džin Luiz, je l’ ti otac u dnevnoj sobi?
- Da, mislim da jeste.
- Idem samo na trenutak da popričam s njim. Dr Rejnolds
je ostavio nekakve... Glas joj se izgubio.
Bu se povukao u ćošak i stajao uzdignute brade, iz
daljine posmatrajući Džema. Uzela sam ga za ruku — njegova ruka je bila iznenađujuće
topla s obzirom na to koliko je bila bleda. Malo sam ga povukla i on mi je dozvolio
da ga povedem do Džemovog kreveta.
Dr Rejnolds je napravio nešto nalik šatoru iznad Džemove
ruke, valjda da bi odmaknao pokrivač, i Bu se sagnuo i pogledao preko njega. Na
licu mu je bio izraz umiljate radoznalosti, kao da nikad pre nije video dečaka.
Usta su mu bila malo otvorena i odmeravao je Džema od glave do pete. Podigao je
ruku, ali ju je onda opet spustio.
- Možete da ga pomilujete, gospodine Arture, jer
spava. Da je budan, ne biste mogli, ne bi vam dozvolio..., objašnjavala sam mu.
Slobodno.
Buova je ruka zalepršala iznad Džemove glave.
- Samo izvolite, spava.
Blago je spustio ruku na Džemovu kosu.
Počela sam da učim njegov govor tela. Stisnuo mi
je ruku kako bi mi dao do znanja da želi da ode.
Povela sam ga do prednjeg trema, gde su njegovi
nesigurni koraci prestali. Još me držao za ruku i nije pokazivao nikakav znak
da namerava da me pusti.
- Hoćeš li me otpratiti kući?
Izgovorio je to gotovo šapatom, kao dete koje se
boji mraka.
Zakoračila sam na najgornju stepenicu i stala.
Povešću ga kroz kuću, ali ga neću voditi kući.
- Gospodine Arthure, savijte ovako ruku. Da, tako.
Onda sam ga uhvatila pod ruku.
Morao je malo da se poguri da ga dobro uhvatim, ali
ako Mis Stefani Kraford gleda kroz prozor na spratu, videće Artura kako me
prati niz ulicu kao što bi učinio svaki gospodin.
Došli smo do ulične svetiljke na uglu i ja sam se
upitala koliko je puta Dil tu stajao grleći debeli stub, gledajući, čekajući, nadajući
se. Pitala sam se koliko smo puta Džem i ja prešli taj put, ali ušla sam kroz
kapiju Redlijevih drugi put u životu. Bu i ja popeli smo se uz stepenice do trema.
Napipao je kvaku. Blago mi je pustio ruku, otvorio vrata, ušao i zatvorio ih za
sobom.
Nikad ga više nisam videla.
Komšije donose hranu u slučaju smrti, cveće u
slučaju bolesti i razne sitnice između toga. Bu je bio naš komšija. Dao nam je
dve lutke od sapuna, pokvaren sat s lancem, dva novčića za sreću i spasio nam
je život.
Ali, komšije uzvraćaju. Mi nikad ništa nismo stavili
u deblo iz kojeg smo uzimali: nismo mu ništa dali i to me rastužilo.
Okrenula sam se da pođem kući. Ulične svetiljke
žmirkale su sve do grada. Nikad nisam videla našu četvrt iz tog ugla. Tu su
bile kuće Mis Modi i Mis Stefani, tamo i naša kuća. Videla sam ljuljašku na
tremu — kuća Mis Rejčel bila je iza naše i jasno se videla. Čak sam mogla da
vidim i kuću gospođe Duboz.
Osvrnula sam se. Levo od smeđih vrata bio je dug
prozor s prozorskim kapkom. Prišla sam mu, stala ispred njega i okrenula se. Na
dnevnom svetlu, pomislila sam, vidi se sve do poštanskog ugla.
Dnevno svetlo... u mojim mislima noć je nestala.
Bio je dan i komšiluk je bio živahan.
Mis Stefani Kraford je prelazila ulicu da bi ispričala novitete Mis Rejčel. Mis Modi se naginjala nad svojim azalejama. Bilo je leto i dvoje dece je trčalo prema muškarcu koji se približavao iz daljine. Muškarac je mahnuo a deca su se takmičila koje će pre do njega.
Mis Stefani Kraford je prelazila ulicu da bi ispričala novitete Mis Rejčel. Mis Modi se naginjala nad svojim azalejama. Bilo je leto i dvoje dece je trčalo prema muškarcu koji se približavao iz daljine. Muškarac je mahnuo a deca su se takmičila koje će pre do njega.
Još je bilo leto i deca su došla bliže. Dečak je
hodao pločnikom sa štapom za pecanje u ruci. Muškarac je stajao i posmatrao
držeći ruku na kuku.
Leto, a njegova su se deca igrala u dvorištu sa svojim
prijateljem, izvodeći mali igrokaz koji su sama smislila.
Sad je bila jesen i deca su se svađala na pločniku
pred kućom gospođe Duboz. Dečak je pomagao devojčici da ustane pa su otišli
kući. Jesen, a deca su hodala tamo-amo do ugla i nazad; na licu su im se
odražavale pobede i porazi određenog dana. Zaustavili su se pred hrastom,
oduševljeni i zbunjeno oprezni. Zima, a deca drhture pred kapijom. Siluete im
se odražavaju na pozadini kuće koja gori. Zima, i neki čovek iziđe na ulicu,
baci naočare i ustreli psa.
Leto, a on gleda kako se njegovoj deci lomi srce.
Ponovo jesen, i Bu je potreban svojoj deci.
Atikus je imao pravo. Jednom je rekao da nikoga ne
poznaješ dok mu se ne uvučeš u kožu i hodaš u njoj. Meni je bilo dovoljno što
stojim na Buovom tremu. Ulične svetiljke bile su zamagljene od sitne kiše koja
je počela da pada. Dok sam išla kući, osećala sam se vrlo
starom, ali kad sam pogledala vrh svog nosa, videla sam sitne kapi, ali mi se od
ukrštenog gledanja zavrtelo u glavi pa sam prestala. Dok sam išla kući, pomislila
sam kakvu ću priču sutra imati za Džema. Biće tako besan što mu je sve to
promaklo da danima neće razgovarati sa mnom. Dok sam išla kući, pomislila sam
kako ćemo Džem i ja odrasti, ali više nemamo ništa naročito da naučimo, osim
možda algebru.
Potrčala sam uz stepenice i ušla u kuću. Tetka
Aleksandra je otišla u krevet, a u Atikusovoj sobi je bio mrak. Odlučila sam da
pogledam je li se možda Džem probudio. Atikus je bio tamo, pored Džemovog kreveta.
Čitao je knjigu.
- Je li se Džem već probudio?
- Mirno spava. Neće se buditi do jutra.
- Ah. A ti ga čuvaš?
- Samo možda sat-dva. Idi u krevet, Skaut. Imala
si težak dan.
- Ne, mislim da ću malo ostati s tobom.
- Ako želiš, rekao je Atikus.
Sigurno da je ponoć već bila prošla pa me iznenadio
njegov lak pristanak.
Ali on je bio lukaviji od mene: čim sam sela, počeo
je da me hvata san.
- Šta to čitaš?, upitala sam.
Atikus je preokrenuo knjigu.
- Nešto Džemovo. Zove se Sivi duh.
Iznenada sam se razbudila. - Zašto si uzeo baš tu?
- Ne znam, dušo. Samo sam je uzeo. Jedna je od retkih
koje još nisam čitao, naglasio je.
- Čitaj je na glas, Atikuse, stvarno je
zastrašujuća.
- Ne, rekao je. Danas si imala dovoljno
zastrašivanja. Ovo je previše...
- Atikuse, nisam se bojala.
On je podigao obrve, ali ja sam se bunila:
- Barem ne dok nisam počela sve da prepričavam
gospodinu Tejtu. Ni Džem se nije bojao. Pitala sam ga i rekao mi je da se ne
boji. Osim toga, ništa zapravo nije zastrašujuće osim u knjigama.
Atikus je krenuo da nešto kaže, ali je onda
zatvorio usta. Izvukao je palac iz sredine knjige i okrenuo je na prvu
stranicu. Ja sam mu prišla i naslonila glavu na njegovo koleno.
- Hrmf, rekao je. “Sivi duh Sekateri Hokinsa. Prvo
poglavlje..."
Prisiljavala sam se da ostanem budna, ali kiša je
padala tako blago a u sobi je bilo tako toplo i njegov glas tako dubok i koleno
tako meko da sam zaspala. Samo nekoliko sekundi posle, ili mi se barem tako
činilo, on me blago gurkao cipelom. Podigao me na noge i otpratio u moju sobu.
- Čula sam sve što si rekao, mrmljala sam, uopšte
nisam spavala, radi se o brodu i Troprstom Fredu i Stonerovom sinu...
Otkopčao mi je kombinezon, naslonio me na sebe i
svukao ga. Jednom me rukom pridržavao a drugom tražio moju pidžamu.
- Da, i svi su mislili da je Stonerov sin njihov
klub zamrljao mastilom i...
Poveo me do kreveta i stavio da sednem. Podigao mi
je noge i onda me pokrio.
- I ganjali su ga i nisu nikad mogli da ga ulove
jer nisu znali kako izgleda i Atikuse, kad su ga napokon videli, ispalo je da
on ništa od toga nije uradio... Atikuse, bio je zaista dobar...
Rukom me držao za bradu dok je navlačio pokrivač i
umotavao me u njega.
- Većina je ljudi takva, Skaut, kad ih najzad
vidiš. Ugasio je svetlo i otišao u Džemovu sobu. Biće tamo celu noć i biće tamo kad se Džem ujutro probudi.