UBITI PTICU RUGALICU - SEDMI DEO



Harper Lee: 
To Kill a Mockingbird 
Copyright © Harper Lee, 1960








29.

Tetka Aleksandra je ustala i uhvatila se za policu. Gospodin Tejt je takođe ustao, ali ona je odbila pomoć. Atikusa je za promenu napustila urođena uljudnost: ostao je da sedi.
Ja nisam mogla da mislim ni na što drugo nego na to kako je gospodin Bob Jul rekao da će srediti Atikusa pa makar na to utrošio čitav život. Gospodinu Julu je to zamalo pošlo za rukom, a to je bilo poslednje što je učinio.
- Jesi li siguran?, upitao je Atikus turobno.
- Da, mrtav je, rekao je gospodin Tejt. Mrtav mrtvicijat. Neće više moći da povredi ovu decu.
Nisam na to mislio, rekao je Atikus, a govorio je kao u snu.
Počele su da mu se vide godine, prema jedinom znaku unutrašnjeg haosa: njegova se čvrsta vilica nekako smekšala pa si postao svestan primetnih nabora pod ušima i video da mu kosa nije crna nego da na slepoočnicama ima sedih.
- Zar nije bolje da odemo u dnevnu sobu?, rekla je tetka Aleksandra napokon.
- Ako vam ne smeta, radije bih ostao ovde, naravno, ako to neće smetati Džemu. Želim da pogledam njegove povrede dok nam Skaut bude... pričala o tome.
- Smem li ja da odem?, upitala je. Ja sam ovde suvišna. Biću u svojoj sobi ako ti budem potrebna, Atikuse. Tetka Aleksandra otišla je do vrata, a onda se zaustavila.
- Atikuse, imala sam predosećaj za večeras... ja... ja sam kriva za ovo, počela je, trebalo je da...
Gospodin Tejt je podigao ruku.
- Samo vi idite, Mis Aleksandra, znam da je ovo za vas bio šok. I ništa se ne uzbuđujte — kad bismo stalno slušali svoja predosećanja, bili bismo poput mačaka koje ganjaju sopstveni rep.
Mis Skaut, možete li nam ispričati šta se dogodilo dok vam je još sveže u sećanju. Šta mislite, hoćete li moći? Jeste li videli da vas prati?
Otišla sam do Atikusa i on me zagrlio. Zarila sam mu lice u krilo.
- Krenuli smo kući. Rekla sam Džemu da sam zaboravila cipele. Ali kad smo se okrenuli da se vratimo, svetla su se ugasila. Džem je rekao da mogu po njih sutra...
- Skaut, ispravi se tako da gospodin Tejt može da te čuje, rekao je Atikus.
Sela sam mu u krilo.
- Onda je Džem rekao da malo zaćutim. Mislila sam da razmišlja; uvek traži od mene da ćutim kad razmišlja — a onda je rekao da je nešto čuo. Mislili smo da je Sesil.
- Sesil?
- Sesil Džejkobs. Večeras nas je već jednom prepao pa smo mislili da je opet on. Bio je zamotan u čaršav. Dali su četvrt dolara vlasniku najboljeg kostima, ne znam ko je osvojio nagradu...
- Gde ste bili kad ste mislili da je Sesil?
- Tek smo se malo udaljili od škole. Ja sam mu nešto doviknula...
- Šta si doviknula?
- "Sesil Džejkobs je velika debela kokoška", čini mi se. Nismo ništa čuli, a onda je Džem povikao “hej“ tako glasno da bi i mrtve probudio...
- Samo trenutak, Skaut, rekao je gospodin Tejt. Gospodine Finč, jeste li ih vi čuli?
Atikus je rekao da nije. Slušao je radio. Tetka Aleksandra je slušala svoj u svojoj sobi. Sećao se toga jer mu je rekla da stiša svoj kako bi ona mogla da čuje svoj. Atikus se nasmejao: 
- Uvek preglasno puštam radio.
- Pitam se li komšiluk išta čuo?, rekao je gospodin Tejt.
- Sumnjam, Hek. Većina sluša radio ili ode u krevet s kokoškama. Možda je Modi Atkinson bila budna, ali sumnjam.
- Nastavi, Skaut, rekao je gospodin Tejt.
- Pa, nakon što je Džem viknuo, produžili smo. Gospodine Tejt, ja sam bila zarobljena pod svojim kostimom, ali tad sam ih i ja čula. Mislim, korake. Hodali su kad smo mi hodali, a stali kad bismo mi stali. Džem je rekao da me vidi jer je gospođa Krenšou moj kostim obojila nekom sjajnom bojom. Ja sam bila šunka.
- Molim? rekao je gospodin Tejt iznenađeno.
Atikus mu je objasnio moju ulogu i način na koji je bio izrađen moj kostim.
- Trebalo je da ga vidiš kad je došla, bio je sav zdrobljen.
Gospodin Tejt je protrljao bradu.
- Pitao sam se odakle mu oni tragovi. Rukavi su mu bili puni sitnih rupica. I na rukama je imao ubode. Mogu li da vidim taj kostim, molim vas?
Atikus je doneo ostatak mog kostima. Gospodin Tejt ga je okretao i savijao kako bi stekao sliku kako je pre izgledao.
- Ovo joj je verovatno spasilo život, rekao je. Gle!
Upro je svojim dugim kažiprstom. Na žici se videla blistava ravna crta.
- Bob Jul se nije šalio, promrmljao je gospodin Tejt.
- Poludeo je, rekao je Atikus.
- Ne želim da vam protivrečim, gospodine Finč, ali on nije bio lud nego zao. Obična propalica s dovoljno alkohola u sebi da mu da hrabrosti da ubija decu. Nikad se ne bi s vama suočio licem u lice.
Atikus je odmahnuo glavom.
- Ne mogu da zamislim da bi neko...
- Gospodine Finč, ima ljudi koje jednostavno treba upucati pre nego što ih pozdraviš. A čak i tako ne vrede metka koji ste potrošili. Jul je bio jedan od takvih.
Atikus je rekao: - Mislio sam da se olakšao onog dana kad mi je pretio. A i da nije, mislio sam da će napasti mene.
- Imao je petlje maltretirati sirotu crnkinju, imao je petlje gnjaviti sudiju Tejlora kad je mislio da je kuća prazna — zar mislite da bi se s vama susreo licem u lice usred bela dana?
Gospodin Tejt je uzdahnuo.
 - Biće bolje da nastavimo. Skaut, čuli ste ga iza sebe...
- Da. Kad smo došli pod stablo...
- Kako ste znali da ste pod stablom, ništa se nije videlo?
Bila sam bosa, a Džem kaže da je tlo uvek hladnije pod stablom.
 - Moraćemo ga unaprediti u mog pomoćnika. Nastavi.
- Onda me odjednom nešto zgrabilo i zdrobilo mi kostim... mislim da sam se izmakla na zemlji... čula sam tučnjavu pod stablom... činilo mi se da udaraju u deblo. Džem me našao i počeo vući prema drumu. Neko — gospodin Jul, valjda, ga je srušio na tlo. Još su se tukli a onda sam čula čudan zvuk i Džem je kriknuo...Stala sam. To je bila Džemova ruka. Uglavnom, Džem je kriknuo i ja više ništa nisam čula i posle toga je gospodin Jul pokušavao da me uguši, valjda... onda je neko odvukao gospodina Jula od mene. Valjda je Džem ustao. To je sve što znam...
- A onda? Gospodin Tejt me oštro pogledao.
- Neko je teturao i stenjao i — strašno kašljao, kao da umire. Prvo sam mislila da je to Džem, ali nije zvučalo kao on pa sam počela da tražim Džema po zemlji. Mislila sam da nam je Atikus pritekao u pomoć i da se umorio...
- A ko je to bio?
- Pa eno ga tamo, gospodine Tejt, on vam može reći kako se zove.
Kad sam to rekla, napola sam uprla prstom u čoveka u ćošku, ali sam brzo spustila ruku da me Atikus ne bi izgrdio što upirem prstom. To nije pristojno.

On se još naslanjao na zid. Stajao je tako naslonjen kad sam ušla u sobu, ruku prekrštenih na grudima. Kad sam uprla prstom, on je spustio ruke i pritisnuo dlanove o zid. Ruke su bile blede, bolesno bele ruke koje nikad nisu videle sunce, tako bele da su odskakale od zida krem boje u polumraku Džemove sobe.
Skrenula sam pogled s ruku na njegove peskom umazane smeđe -zelene pantalone; pogled mi je zatim putovao uz njegovo mršavo telo do pocepane košulje. Lice mu je bilo podjednako bledo kao ruke, osim senke na bradi. Imao je upale obraze, usta su mu bila široka; na slepoočnicama je imao plitka, blaga udubljenja, a njegove su sive oči bile tako bezbojne da sam pomislila da je slep. Kosa mu je bila mrtva i tanka, gotovo pahuljasta.
Kad sam uprla prstom, on je malo pomerio ruke i ostavio fleke od znoja na zidu. Onda je zakačio palce za tregere. Protresao ga je čudan blagi grč, kao da je čuo zvuk struganja noktiju po tabli, ali dok sam ga gledala, napetost je postupno nestala s njegova lica.
Usne su mu se raširile u sramežljiv smešak, a meni su suze iznenada zamaglile sliku našeg komšije.
"Hej, Bu", rekla sam.

30.

- Gospodin Artur, dušo, rekao je Atikus, blago me ispravljajući.
"Džin Luiz, ovo je gospodin Artur Redli. Mislim da on tebe već poznaje."

Samo je na Atikusa ličilo da me u ovakvom trenutku, mrtav hladan predstavi Bu Redliju.
Bu je video kako sam nagonski potrčala prema krevetu na kom je spavao Džem — nasmešio se istim sramežljivim smeškom.
Toliko sam se postidela da sam pokušala da se kamufliram time što sam pokrila Džema.
- Ah, ovaj, nemoj da ga diraš, rekao je Atikus.
Gospodin Hek Tejt je sedeo i pažljivo posmatrao Bua kroz svoje naočare. Upravo je krenuo da nešto kaže kad je niz hodnik došao dr Rejnolds.
- Napolje, svi, rekao je kad je ušao. Dobro veče, Arture, pre te nisam primetio.
Glas dr Rejnoldsa bio je podjednako lak kao i njegov korak, kao da je to bilo nešto što govori svake večeri, a mene je zapanjilo gotovo još više nego to što sam u istoj prostoriji s Buom Redlijem. Pa naravno... i Bu Redli se ponekad razboli, pomislila sam. Ali, s druge strane, nisam bila sigurna.
Dr Rejnolds je nosio veliki paket zamotan u novine. Spustio ga je na Džemov sto i svukao ogrtač.
- Jesi li sad sigurna da je živ? Reci mi kako sam znao. Kad sam pokušao da ga pregledam, udario me nogom. Morao sam potpuno da ga uspavam da bih mogao da ga dodirnem. A sad, crta, rekao mi je.

- Ovaj..., rekao je Atikus gledajući Bua. Hek, idemo na prednji trem. Tamo ima dovoljno stolica, a i dovoljno je toplo.
Čudila sam se zašto nas Atikus poziva na trem umesto u dnevni boravak, a onda sam shvatila. Svetlo je u dnevnom boravku bilo vrlo jako.
Izišli smo jedno za drugim, najpre gospodin Tejt — Atikus je čekao na vratima da pođe prvi. Onda se predomislio i propustio ga.

Ljudi imaju običaj da rade svakodnevne stvari čak i u najneobičnijim okolnostima. Ni ja nisam bila izuzetak.
- Dođite, gospodine Arture, čula sam sebe kako govorim. Ne poznajete dobro kuću. Povešću vas do trema, gospodine.
Pogledao me i klimnuo glavom.
Povela sam ga kroz hodnik pokraj dnevne sobe.
- Izvolite sedite, gospodine Arture. Ova fotelja je vrlo udobna.
Moja mala maštarija o njemu ponovno je oživela: on će sedeti na tremu... “baš je lepo vreme, zar ne, gospodine Arture? Da, baš lepo vreme.“

Osećajući se pomalo nestvarno, povela sam ga do najudaljenije fotelje od Atikusa i gospodina Tejta. Bio je u dubokoj senci. Buu će biti prijatnije u mraku. Atikus je sedeo na ljuljašci, a gospodin Tejt na stollici pokraj njega.
Svetlo iz dnevne sobe dobro ih je osvetljavalo.
Ja sam sela kraj Bua.

- Pa, Hek, govorio je Atikus, ono što treba preduzeti je valjda... dragi Bože, napušta me pamćenje... Atikus je podigao naočare i pritisnuo prstima oči. Džemu još nije trinaest... ne, napunio je trinaest - ne mogu da se setim. Uglavnom, to će ići na okružni sud...
- Šta to, gospodine Finč? Gospodin Tejt je raskrstio noge i nagnuo se napred.
- Svakako, bila je to očigledna samoodbrana, ali moraću da odemi do kancelarije i iskopam...
- Gospodine Finč, zar vi mislite da je Džem ubio Boba Jula? Zar to mislite?
- Čuo si šta je Skaut rekla, nema sumnje. Rekla je da je Džem ustao i skinuo ga s nje — verovatno se nekako dokopao Julovog noža u mraku... saznaćemo sutra.
- Gos-podine Finč, polako, rekao je gospodin Tejt. Džem nije ubio Boba Jula.
Atikus je na trenutak ćutao. Pogledao je gospodina Tejta kao da ceni to što je rekao. Ali, odmahnuo je glavom.
- Hek, to je vrlo ljubazno od tebe i znam da to činiš od srca, ali ne počinji s tim.

Gospodin Tejt je ustao i otišao do ivice trema. Pljunuo je u grmlje, a onda zabio ruke u džepove i okrenuo se ka Atikusu. 
- Sa čim?, upitao je.
- Žao mi je ako sam zvučao oštro, Hek, rekao je Atikus jednostavno, ali nećemo ovo zataškavati. Ja ne mogu tako da živim.
- Niko ništa neće zataškavati, gospodine Finč.
Gospodin Tejt je govorio tiho, ali je stajao kao ukopan na tremu, kao da su mu noge izrasle iz poda. Čudno nadmetanje, temperamenata koje mi je izmicalo, počelo je između moga oca i šerifa.
Sad je Atikus ustao i otišao do ivice trema. Rekao je: "Hrm" i suvo pljunuo u dvorište. Stavio je ruke u džepove i okrenuo se prema gospodinu Tejtu.
- Hek, nisi to izgovorio, ali znam šta misliš. I zahvalan sam ti. Džin Luiz..., okrenuo se prema meni. Rekla si da je Džem odgurnuo gospodina Jula s tebe?
- Da, tata, tako sam mislila. Ja...
 -Vidiš, Hek? Hvala ti od srca, ali ne želim da mi sin krene u život s tako nečim nad glavom. Najbolje je da sve izađe na videlo. Neka dođe čitav okrug i ponese sendviče. Ne želim da odrasta tako da se o njemu šapuće. Ne želim da iko kaže: “Džem Finč... njegov otac je debelo platio da ga izvuče iz toga.“ Što pre to obavimo, to bolje.
- Gospodine Finč, rekao je gospodin Tejt tvrdoglavo. Bob Jul je pao na vlastiti nož. Sam se ubio.
Atikus je otišao do suprotne strane trema. Pogledao je puzavac. Pomislila sam kako su obojica tvrdoglavi, svaki na svoj način. Pitala sam se ko će prvi popustiti. Atikusova tvrdoglavost bila je tiha i retko vidljiva, ali na svoj način nije bio ništa drugačiji od Kaningamovih. Tvrdoglavost gospodina Tejta bila je neškolovana i otvorena, ali po snazi ravna očevoj.
- Hek, rekao je Atikus okrenutih leđa. Ako se ovo zataška, biće to suprotno svemu čemu sam pokušavao da naučim Džema. Katkad pomislim da sam potpuni promašaj kao roditelj, ali oni samo mene imaju. Džem će pogledati u mene pre nego u ikoga drugog, a ja sam nastojao da živim tako da mogu mirno da mu uzvratim pogled... Kad bih učestvovao u nečemu ovakvom, više ne bih mogao da mu pogledam u oči, a onog dana kad se to dogodi, znaću da sam ga izgubio. Ne želim da izgubim njega i Skaut jer su oni sve što imam.
- Gospodine Finč, rekao je gospodin Tejt i dalje nepomično stojeći. Bob Jul je pao na svoj nož i ja to mogu da dokažem.
Atikus se naglo okrenuo. Zakopao je ruke u džepove.
- Hek, zar ne možeš ni da polušaš da sagledaš to iz mog ugla? I ti imaš decu, ali ja sam stariji. Kad moja odrastu, biću starac, ako uopšte budem živ, ali u ovom trenutku ja... ako ne mogu da veruju meni, neće moći da veruju nikome. Džem i Skaut znaju šta se dogodilo. Ako čuju da u gradu pričam drugu priču — Hek, ja ih više neću imati. Ne mogu da živim jednim životom u gradu, a drugim kod kuće.

Gospodin Tejt se ljuljao na petama i strpljivo rekao: - Srušio je Džema, spotakao se na koren ispod stabla i... ma mogu da vam pokažem...
Gospodin Tejt je posegnuo rukom u džep i izvadio dugi nož skakavac.
Upravo kad je to učinio, na vrata je došao dr Rejnolds.
- Okri...pokojnik je pod onim stablom, doktore, odmah na početku školskog dvorišta. Imate li bateriju? Onda uzmite ovu.
- Mogu da se odvezem i osvetlim ga svetlima automobila, rekao je dr Rejnolds, ali je ipak uzeo bateriju. Džem je dobro. Večeras se, nadam se, neće buditi, neka vas to ne brine. Je li to nož kojim je ubijen, Hek?
- Ne, gospodine, taj je još u njemu. Prema ručki bih rekao da je to kuhinjski nož. Ken je valjda već tamo s mrtvačkim kolima, doktore. Laku noć.
Gospodin Tejt je otvorio nož.
- Bilo je ovako, rekao je.
Držao je nož i pretvarao se da je posrnuo; kad se nagnuo napred, levu je ruku stavio pred sebe. 
- Vidite? Sam se ubo kroz mekano tkivo između rebara. Pao je na nož celom težinom.
Gospodin Tejt je sklopio nož i vratio ga u džep.
- Skaut ima osam godina, rekao je. Bila je previše uplašena da bi znala šta se dogodilo.
- Iznenadili biste se vi, rekao je Atikus turobno.
- Ne kažem da je izmislila, kažem samo da je bila previše uplašena da bi znala šta se tačno dogodilo. Tamo je bilo vrlo mračno, crno k'o u rogu. Pouzdan  svedok bi mogao da bude samo neko ko je veoma navikao na mrak...
- Neće moći, rekao je Atikus tiho.
- Do đavola, ne govorim o Džemu!
Čizma gospodina Tejta tako je jako udarila o pod da su se kod Mis Modi upalila svetla. A i kod Mis Stefani Kraford.
Atikus i gospodin Tejt pogledali su preko ulice, a onda jedan u drugog. Čekali su.
Kad je gospodin Tejt ponovno progovorio, glas mu je bio jedva čujan.
- Gospodine Finč, mrzim da se svađam s vama kad ste ovakvi. Večeras ste prošli kroz nešto što nijedan čovek ne bi trebalo da doživi. Zašto od toga niste završili u krevetu nije mi jasno, ali mi je jasno da ovaj put niste uspeli da saberete dva i dva, a moramo to rešiti večeras jer će sutra biti prekasno. Bobu Julu iz grudi štrči kuhinjski nož.
Gospodin Tejt je dodao da Atikus valjda neće tvrditi kako dečak Džemove građe i slomljene ruke ima dovoljno snage da sruši i ubije odraslog čoveka u mrklom mraku.
- Hek, rekao je Atikus iznenada, to je bio skakavac. Odakle ti?
Uzeo sam ga jednom pijancu, odgovorio je gospodin Tejt mrtav-hladan.
Pokušavala sam da se setim. Gospodin Jul je navalio na mene...onda je pao... sigurno je Džem ustao. Barem sam mislila...
- Hek?
Kažem da sam ga večeras u gradu uzeo nekom pijancu. Jul je verovatno onaj kuhinjski nož našao negde na smetlištu. Naoštrio ga je i čekao... samo je čekao priliku.
Atikus je otišao do ljuljaške i seo. Ruke su mu mlohavo visile između kolena. Gledao je u pod. Isto  tako sporo se i kretao one večeri pred zatvorom, kad mi se činilo da mu je potrebna čitava večnost da presavije novine i baci ih na stolicu.
Gospodin Tejt je tiho hodao po tremu.
- Nije to vaša odluka, gospodine Finč, nego moja. Moja odluka i moja odgovornost. Ovoga puta ne možete ništa ako se ne slažete sa mnom. Pokušate li, reći ću vam u lice da lažete. Vaš sin nije ubio Boba Jula, rekao je tiho, nije mu bio ni blizu i sad to znate. On je samo hteo njega i sestru da dovede kući.

Gospodin Tejt je prestao da korača. Zaustavio se pred Atikusom nama okrenut leđima.
- Ja nisam naročito dobar čovek, gospodine Finč, ali sam šerif okruga Mejkomb. Čitav život sam proveo u ovom gradu, a već su mi četrdeset tri godine. Znam sve  šta se ovde dogodilo i pre mog rođenja. Jedan je crnac bez razloga umro, a sad je mrtav i čovek koji je za to odgovoran. Neka ovaj put mrtvi pokopaju svoje mrtve, gospodine Finč. Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve.
Gospodin Tejt je otišao do ljuljaške i uzeo svoj šešir. Ležao je pokraj Atikusa. Gospodin Tejt je zalizao kosu i stavio šešir.
 - Nikad nisam čuo da je protivzakonito ako građanin učini sve što može da spreči zločin, a upravo je on to učinio, ali možda ćete vi tvrditi da je moja dužnost da to ispričam čitavom gradu i da ništa ne zataškavam. Znate li šta bi se onda dogodilo? Sve bi mu mejkombske gospođe donosile kolače uključujući moju ženu. Kako ja na to gledam, gospodine Finch? Zgrabiti upravo onog čoveka koji je vama i ovom gradu napravio veliku uslugu i tako sramežljivog ga izvući pod reflektore — po meni bi to bio greh. To je greh, a ja nemam nameru da ga činim. Da je reč o bilo kom drugom, bilo bi drugačije. Ali, ne s ovim čovekom, gospodine Finč.
Gospodin Tejt je vrhom čizme pokušavao da iskopa rupu u podu. Protrljao je nos pa levu ruku.
- Možda nisam bogzna šta, gospodine Finč, ali sam još uvek šerif okruga Mejkomb, a Bob Jul je pao na vlastiti nož. Laku vam noć želim.
Gospodin Tejt je sišao s trema i prešao dvorište. Zalupila su se vrata njegovog automobila i on se odvezao.
Atikus je dugo sedeo i gledao u pod. Napokon je podigao glavu.
- Skaut, rekao je, gospodin Jul je pao na svoj nož. Možeš li ti to da razumeš?
Atikus mi je izgledao kao da mu treba podrška. Otrčala sam do njega i zagrlila ga i poljubila najjače što sam mogla.
Da, tata, razumem, rekla sam. Gospodin Tejt ima pravo.
Atikus se odmakao i pogledao me. - Kako to misliš?
- Pa, to bi otprilike bilo kao ubiti pticu rugalicu, zar ne?
Atikus mi je razbaškario kosu. Kad je ustao i krenuo preko trema u senku, korak mu je opet bio mladalački. Pre nego što je ušao u kuću, zaustavio se pred Buom Redlijem.
- Hvala ti za moju decu, Arture, rekao je.

31.
 
Kad je Bu Redli ustao, na čelu mu se odrazila svetlost iz dnevne sobe. Svaka mu je kretnja bila nesigurna, kao da nije siguran hoće li njegove ruke i noge dotaći predmete oko njega.
Opet ga je uhvatio onaj strašni kašalj i toliko ga potresao da je ponovo seo. Pretražio je džep i izvukao maramicu. Nakašljao se u nju, a onda obrisao čelo.
S obzirom da sam bila tako navikla na njegovu nevidljivost, bilo mi je neverovatno da je sve to vreme sedeo pored mene, prisutan.
Ni pisnuo nije.
Ponovo je ustao. Okrenuo se prema meni i mahnuo glavom prema ulaznim vratima.
- Voleli biste Džemu da poželite laku noć, zar ne, gospodine Arture? Izvolite, uđite.
Povela sam ga niz hodnik. Tetka Aleksandra je sedela pokraj Džemovog kreveta. - Uđi, Arture, rekla je. Još spava. Dr Rejnolds mu je dao jak sedativ. Džin Luiz, je l’ ti otac u dnevnoj sobi?
- Da, mislim da jeste.
- Idem samo na trenutak da popričam s njim. Dr Rejnolds je ostavio nekakve... Glas joj se izgubio.
Bu se povukao u ćošak i stajao uzdignute brade, iz daljine posmatrajući Džema. Uzela sam ga za ruku — njegova ruka je bila iznenađujuće topla s obzirom na to koliko je bila bleda. Malo sam ga povukla i on mi je dozvolio da ga povedem do Džemovog kreveta.
Dr Rejnolds je napravio nešto nalik šatoru iznad Džemove ruke, valjda da bi odmaknao pokrivač, i Bu se sagnuo i pogledao preko njega. Na licu mu je bio izraz umiljate radoznalosti, kao da nikad pre nije video dečaka. Usta su mu bila malo otvorena i odmeravao je Džema od glave do pete. Podigao je ruku, ali ju je onda opet spustio.
- Možete da ga pomilujete, gospodine Arture, jer spava. Da je budan, ne biste mogli, ne bi vam dozvolio..., objašnjavala sam mu. Slobodno.

Buova je ruka zalepršala iznad Džemove glave.
- Samo izvolite, spava.
Blago je spustio ruku na Džemovu kosu.
Počela sam da učim njegov govor tela. Stisnuo mi je ruku kako bi mi dao do znanja da želi da ode.
Povela sam ga do prednjeg trema, gde su njegovi nesigurni koraci prestali. Još me držao za ruku i nije pokazivao nikakav znak da namerava da me pusti.
- Hoćeš li me otpratiti kući?
Izgovorio je to gotovo šapatom, kao dete koje se boji mraka.
Zakoračila sam na najgornju stepenicu i stala. Povešću ga kroz kuću, ali ga neću voditi kući.
- Gospodine Arthure, savijte ovako ruku. Da, tako. Onda sam ga uhvatila pod ruku.
Morao je malo da se poguri da ga dobro uhvatim, ali ako Mis Stefani Kraford gleda kroz prozor na spratu, videće Artura kako me prati niz ulicu kao što bi učinio svaki gospodin.
Došli smo do ulične svetiljke na uglu i ja sam se upitala koliko je puta Dil tu stajao grleći debeli stub, gledajući, čekajući, nadajući se. Pitala sam se koliko smo puta Džem i ja prešli taj put, ali ušla sam kroz kapiju Redlijevih drugi put u životu. Bu i ja popeli smo se uz stepenice do trema. Napipao je kvaku. Blago mi je pustio ruku, otvorio vrata, ušao i zatvorio ih za sobom.
Nikad ga više nisam videla.

Komšije donose hranu u slučaju smrti, cveće u slučaju bolesti i razne sitnice između toga. Bu je bio naš komšija. Dao nam je dve lutke od sapuna, pokvaren sat s lancem, dva novčića za sreću i spasio nam je život.
Ali, komšije uzvraćaju. Mi nikad ništa nismo stavili u deblo iz kojeg smo uzimali: nismo mu ništa dali i to me rastužilo.
Okrenula sam se da pođem kući. Ulične svetiljke žmirkale su sve do grada. Nikad nisam videla našu četvrt iz tog ugla. Tu su bile kuće Mis Modi i Mis Stefani, tamo i naša kuća. Videla sam ljuljašku na tremu — kuća Mis Rejčel bila je iza naše i jasno se videla. Čak sam mogla da vidim i kuću gospođe Duboz.

Osvrnula sam se. Levo od smeđih vrata bio je dug prozor s prozorskim kapkom. Prišla sam mu, stala ispred njega i okrenula se. Na dnevnom svetlu, pomislila sam, vidi se sve do poštanskog ugla.
Dnevno svetlo... u mojim mislima noć je nestala. Bio je dan i komšiluk je bio živahan. 
Mis Stefani Kraford je prelazila ulicu da bi ispričala novitete Mis Rejčel. Mis Modi se naginjala nad svojim azalejama. Bilo je leto i dvoje dece je trčalo prema muškarcu koji se približavao iz daljine. Muškarac je mahnuo a deca su se takmičila koje će pre do njega.
Još je bilo leto i deca su došla bliže. Dečak je hodao pločnikom sa štapom za pecanje u ruci. Muškarac je stajao i posmatrao držeći ruku na kuku.
Leto, a njegova su se deca igrala u dvorištu sa svojim prijateljem, izvodeći mali igrokaz koji su sama smislila.
Sad je bila jesen i deca su se svađala na pločniku pred kućom gospođe Duboz. Dečak je pomagao devojčici da ustane pa su otišli kući. Jesen, a deca su hodala tamo-amo do ugla i nazad; na licu su im se odražavale pobede i porazi određenog dana. Zaustavili su se pred hrastom, oduševljeni i zbunjeno oprezni. Zima, a deca drhture pred kapijom. Siluete im se odražavaju na pozadini kuće koja gori. Zima, i neki čovek iziđe na ulicu, baci naočare i ustreli psa.
Leto, a on gleda kako se njegovoj deci lomi srce.
Ponovo jesen, i Bu je potreban svojoj deci.

Atikus je imao pravo. Jednom je rekao da nikoga ne poznaješ dok mu se ne uvučeš u kožu i hodaš u njoj. Meni je bilo dovoljno što stojim na Buovom tremu. Ulične svetiljke bile su zamagljene od sitne kiše koja je počela da pada. Dok sam išla kući, osećala sam se vrlo starom, ali kad sam pogledala vrh svog nosa, videla sam sitne kapi, ali mi se od ukrštenog gledanja  zavrtelo u glavi pa sam prestala. Dok sam išla kući, pomislila sam kakvu ću priču sutra imati za Džema. Biće tako besan što mu je sve to promaklo da danima neće razgovarati sa mnom. Dok sam išla kući, pomislila sam kako ćemo Džem i ja odrasti, ali više nemamo ništa naročito da naučimo, osim možda algebru.

Potrčala sam uz stepenice i ušla u kuću. Tetka Aleksandra je otišla u krevet, a u Atikusovoj sobi je bio mrak. Odlučila sam da pogledam je li se možda Džem probudio. Atikus je bio tamo, pored Džemovog kreveta. Čitao je knjigu.
- Je li se Džem već probudio?
- Mirno spava. Neće se buditi do jutra.
- Ah. A ti ga čuvaš?
- Samo možda sat-dva. Idi u krevet, Skaut. Imala si težak dan.
- Ne, mislim da ću malo ostati s tobom.
- Ako želiš, rekao je Atikus.
Sigurno da je ponoć već bila prošla pa me iznenadio njegov lak pristanak.
Ali on je bio lukaviji od mene: čim sam sela, počeo je da me hvata san.
- Šta to čitaš?, upitala sam.
Atikus je preokrenuo knjigu.
- Nešto Džemovo. Zove se Sivi duh.
Iznenada sam se razbudila. - Zašto si uzeo baš tu?
- Ne znam, dušo. Samo sam je uzeo. Jedna je od retkih koje još nisam čitao, naglasio je.
- Čitaj je na glas, Atikuse, stvarno je zastrašujuća.
- Ne, rekao je. Danas si imala dovoljno zastrašivanja. Ovo je previše...
- Atikuse, nisam se bojala.
On je podigao obrve, ali ja sam se bunila:
- Barem ne dok nisam počela sve da prepričavam gospodinu Tejtu. Ni Džem se nije bojao. Pitala sam ga i rekao mi je da se ne boji. Osim toga, ništa zapravo nije zastrašujuće osim u knjigama.
Atikus je krenuo da nešto kaže, ali je onda zatvorio usta. Izvukao je palac iz sredine knjige i okrenuo je na prvu stranicu. Ja sam mu prišla i naslonila glavu na njegovo koleno.
- Hrmf, rekao je. “Sivi duh Sekateri Hokinsa. Prvo poglavlje..."
Prisiljavala sam se da ostanem budna, ali kiša je padala tako blago a u sobi je bilo tako toplo i njegov glas tako dubok i koleno tako meko da sam zaspala. Samo nekoliko sekundi posle, ili mi se barem tako činilo, on me blago gurkao cipelom. Podigao me na noge i otpratio u moju sobu.
- Čula sam sve što si rekao, mrmljala sam, uopšte nisam spavala, radi se o brodu i Troprstom Fredu i Stonerovom sinu...
Otkopčao mi je kombinezon, naslonio me na sebe i svukao ga. Jednom me rukom pridržavao a drugom tražio moju pidžamu.
- Da, i svi su mislili da je Stonerov sin njihov klub zamrljao mastilom i...
Poveo me do kreveta i stavio da sednem. Podigao mi je noge i onda me pokrio.
- I ganjali su ga i nisu nikad mogli da ga ulove jer nisu znali kako izgleda i Atikuse, kad su ga napokon videli, ispalo je da on ništa od toga nije uradio... Atikuse, bio je zaista dobar...
Rukom me držao za bradu dok je navlačio pokrivač i umotavao me u njega.
- Većina je ljudi takva, Skaut, kad ih najzad vidiš. Ugasio je svetlo i otišao u Džemovu sobu. Biće tamo celu noć i biće tamo kad se Džem ujutro probudi.