Harper Lee:
To Kill a Mockingbird
Copyright © Harper Lee, 1960
26.
Počela je škola, a time i naši svakodnevni prolasci
pokraj Redli Plejsa. Džem je išao u sedmi razred, u gimnaziju, zgradu pokraj osnovne
škole. Ja sam sad išla u treći i sad su nam rasporedi bili toliko različiti da
smo samo odlazili u školu zajedno, a onda bismo se videli tek tokom ručka i
večere. Pokušao je da uđe u fudbalski tim, ali bio je premršav i premlad da radi
išta osim da igračima donosi vodu. Ipak, to je radio sa zadovoljstvom; većinu
dana ne bi došao kući pre mraka.
Redli Plejs me više nije plašio, ali nije bio ni
ništa manje turoban, ništa manje leden ispod velikih hrastova, ništa manje odbojan.
U vedre dane još se mogao videti gospodin Nejtan Redli kako odlazi u grad i
vraća se; znali smo da je Bu tamo zbog istog razloga kao i pre - niko još nije
video da su ga izneli.
Katkad bi me grizla savest što sam ikad učestvovala
u onome što je za Artura Redlija moralo biti čisto mučenje — koji to samotnjak želi
da mu deca vire kroz prozore, šalju pozdrave udicom i noću mu se povlače po
raštici?
A ipak, sećala sam se. Dva novčića s indijanskom
glavom, žvakaća guma, lutke od sapuna, zarđala medalja, pokvaren sat s lancem. Džem
ih je sigurno negde spremio. Jednog sam se poslepodneva zaustavila i pogledala
ono naše stablo: deblo se nadulo oko cementne zakrpe, a sama zakrpa je požutela.
Nekoliko puta smo ga zamalo videli, što je sasvim
pristojan rezultat.
Ali, ipak sam ga još uvek tražila pogledom svaki
put kad bih prošla. Možda ću ga jednog dana videti. Zamišljala sam kako bi to
bilo: kad se dogodi, on će jednostavno sediti na ljuljašci kad naiđem.
"Zdravo, gospodine Arthure", reći ću ja, kao da sam to govorila svakog
popodneva otkad znam za sebe. "Dobro veče, Džin Luiz", odgovoriće on
kao da je to govorio svakog poslepodneva u mom životu, "nije li vreme predivno?"
"Da, gospodine, baš je lepo", reći ću ja i produžiti.
Bila je to samo maštarija. Nikad ga nećemo videti.
Verovatno izađe kad nema mesečine i gleda Mis Stefani Kraford. Ja bih radije
gledala nekog drugog, ali to je njegova stvar. Nas nikad neće gledati.
- Ne počinješ valjda opet s tim, rekao je Atikus
jedne večeri kad sam izrazila momentalnu želju da barem jednom vidim Bua
Redlija pre nego što umrem.
- Ako je to, odmah ću ti reći: prestani. Prestar
sam da jurim za tobom po imanju Redlijevih. Osim toga, opasno je. Mogla bi
dobiti metak. Znaš da gospodin Nejtan puca na svaku senku, čak i ako senka
ostavlja tragove bosih nogu broj 34. Imala si sreće što tada nisi nastradala.
Odmah sam umuknula. Istovremeno sam se čudila
Atikusu. Bio je to prvi put da nam je pokazao kako je znao mnogo više nego što smo
mi mislili. A sve se to dogodilo pre nekoliko godina. Ne, prošlog ljeta... ne,
pretprošlog, kada je... Vreme mi je izmicalo iz ruku. Moram da se setim da pitam
Džema. Toliko nam se stvari dogodilo da nam je Bu Redli bio najmanja briga. Atikus
je rekao da ne vidi kako bi se išta više moglo da se dogodi, da se stvari s
vremenom stalože i kad prođe dovoljno vremena, ljudi se neće ni sećati da su
ikad razmišljali o Tomu Robinsonu.
Možda je Atikus imao pravo, ali događaji tog leta
visili su nad nama kao dim u zatvorenoj prostoriji. Odrasli u Mejkombu nikad s
nama nisu razgovarali o slučaju, ali sigurno su razgovarali o tome sa svojom decom
i rekli im da mi nismo krivi što nam je Atikus otac pa bi trebalo da budu
pristojni prema nama uprkos njemu.
Sama deca, tako nešto nikada ne bi bila u stanju da
smisle: da je njima ostavljeno na volju, Džem i ja bismo se potukli nekoliko
puta i tako rešili problem jednom zauvek. A ovako, morali smo visoko da držimo
glavu i biti gospodin i dama. Na neki je način to bilo kao s gospođom Henrija
Lafajeta Duboza, samo što nije bilo njenog vikanja. Ipak, dogodilo se nešto
čudno, što nikad nisam shvatala: uprkos Atikusovim manama kao oca, građani su
ga te godine mirno ponovo izabrali da ih zastupa u državnoj upravi, kao i obično,
bez protivkandidata. Zaključila sam da su ljudi jednostavno čudni. Povukla sam
se od njih i nisam razmišljala o njima ako nisam baš morala.
A morala sam jednog dana u školi.
Jednom nedeljno imali smo čas na kom smo
razgovarali o savremenim zbivanjima. Svaki je učenik trebalo da iseče članak iz
novina, da nauči sadržaj i da ga iznese pred razredom. Time su se navodno
svladavala razna zla: stajanje pred razredom razvijalo je uspravno držanje;
kratki govori jačali su našu svest o jeziku; učenje savremenog događaja jačalo nam
je pamćenje; izdvajanje je u nama samo jačalo želju da se vratimo u grupu.
Zamisao je bila duboka, ali kao i obično, u Mejkombu
nije baš dobro funkcionisala. Kao prvo, malo je dece sa sela moglo doći do
novina, pa su o savremenim zbivanjima izveštavala uglavnom gradska deca, time
samo potvrđujući mišljenje onih sa sela da se gradskoj deci posvećuje najviše pažnje.
Ona seoska deca koja su uspela da se domognu novina obično su donela članke iz
nečega što su zvali Grit Pejper, a što je naša učiteljica, Mis Gejts, očigledno
prezirala. Ne znam zašto joj se nije sviđalo da neko nešto citira iz Grit Pejpera,
ali imalo je to neke veze sa sklonošću prema narodnoj muzici, biskvitima sa
sirupom za ručak, pripadnosti verskim sektama i pogrešnom izgovoru reči, a
država je plaćala učitelje da nas od toga oduče.
Uz sve to, većina dece nije znala šta je to savremeni
događaj. Mali Čak Litl, pravi stogodišnjak po poznavanju krava i njihovih
navika, već je napola pročitao priču o stricu Nečelu kada ga je Mis Gejts
prekinula: - Čarlse, to nije savremeno zbivanje. To je reklama.
Ali, Sesil Džejkobs je znao. Kada je na njega došao
red, stao je pred razred i rekao:
"Stari Hitler..."
- Adolf Hitler, Sesile, rekla je Mis Gejts. Nikad
nije ispravno nekoga zvati starim tim-i-tim.
- Da, gospođo, rekao je on. - Stari Adolf Hitler
proganja...
- Progoni, Sesile...
- Ne, Mis Gejts, ovde piše... i, uglavnom, stari
Adolf Hitler ganja Jevreje i stavlja ih u zatvore i oduzima im imovinu i ne pušta
ih iz zemlje i riba maloumne i...
- "Riba slaboumne?"
- Da, Mis Gejts. Valjda nisu dovoljno pametni da se
sami operu, sumnjam da kreten zna da se pere. U svakom slučaju, Hitler je pokrenuo
program da skupi i sve polu jevreje i želi da ih popiše za slučaj da žele da mu
izazovu neprilike i ja mislim da to nije dobro i to je moje savremeno dešavanje.
- Vrlo dobro, Sesile, rekla je Mis Gejts.
Sav zajapuren, Sesil se vratio na svoje mesto.
Neko iza je podigao ruku. - Kako on to može da
radi?
- Kako ko može šta da radi?, strpljivo je upitala
Mis Gejts.
- Mislim, kako Hitler može tako zatvarati ljude,
trebalo bi da ga vlast spreči, rekao je vlasnik podignute ruke.
- Hitler jeste vlast, rekla je Mis Gejts i odmah
iskoristila priliku da nastavu učini dinamičnom. Otišla je do table i napisala
DEMOKRATIJA, velikim slovima.
- "Demokratija", rekla je. Zna li iko
definiciju?
- To smo mi, rekao je neko.
Ja sam podigla ruku, setivši se starog političkog
slogana o kom mi je Atikus jednom pričao.
'- Ista prava za sve, nikome povlastice!, citirala
sam.
- Vrlo dobro, Džin Luizb, vrlo dobro,
nasmešila se Mis Gejts.
Ispred reči DEMOKRATIJA dopisala je MI SMO.
- Sad svi zajedno: Mi smo demokratija.
Ponovili smo rečenicu za njom. Onda je Mis Gejts
rekla: - Po tome se Amerika razlikuje od Nemačke. Mi imamo demokratiju, a Nemci
diktaturu. Dik-ta-tu-ru, ponovila je. Mi ovde ne verujemo u progone. Progoni su
posledica predrasuda. Pred-rasuda. Na svetu nema boljih ljudi od Jevreja i nije
mi jasno zašto se Hitler s tim ne slaže.
Neka radoznala duša u sredini učionice rekla je: -
Šta mislite, Mis Gejts, zašto oni ne vole Jevreje?
- Ne znam, Henri. Daju svoj doprinos svakom društvu
u kom žive i povrh svega su pobožni ljudi. Hitler pokušava da uništi religiju
pa ih možda zato ne voli.
Oglasio se Sesil. - Pa, ne znam pouzdano, rekao je,
ali valjda su oni menjači novca, ali to nije razlog da ih progone. Ipak su oni
belci, zar ne?
Mis Gejts je rekla: - Kad budeš išao u gimnaziju, Sesile,
naučićeš da Jevreje progone od početka istorije, čak su ih proterali iz vlastite
zemlje. To je jedna od najstrašnijih priča u istoriji. A sad je vreme za
aritmetiku.
S obzirom na to da nikad nisam volela aritmetiku,
ostatak časa gledala sam kroz prozor. Atikus se nikad nije mrštio osim kad bi
nam Elmer Daviš prenosio novosti o Hitleru. Atikus bi ugasio radio i rekao
"hmf!". Jednom sam ga pitala zašto ga Hitler živcira, a on je rekao:
- Zato što je manijak.
To nije dovoljno, razmišljala sam dok su ostali zbrajali
i oduzimali. Jedan manijak i milioni Nemaca. Zar ne bi bilo logično da oni
zatvore njega umesto da mu dopuštaju da on zatvara njih? Još nešto tu nije bilo
u redu — pitaću oca.
Pitala sam ga, i on je rekao da ne može da odgovori
jer ne zna odgovor.
- Ali, u redu je mrziti Hitlera?
- Nije, rekao je. Nije u redu nikoga mrzeti.
- Atikuse, rekla sam, ima tu nešto što ne razumem.
Mis Gejts je rekla da je to grozno, to što Hitler radi šta god hoće, sva se
zacrvenela...
- To me ne čudi.
- Ali...
- Da?
- Ništa, tata.
Otišla sam jer nisam bila sigurna da bih znala da objasnim Atikusu šta me muči, da uspem da stavim
u reči nešto što je bio samo osećaj.
Možda će Džem znati da mi odgovori. Džem je školske
stvari razumeo bolje nego Atikus.
Džem je bio iscrpljen nakon što je čitav dan nosio
vodu. Na podu pokraj njegovog kreveta bilo je najmanje dvanaest kora od banana,
a između njih prazna boca mleka.
- Zašto se prežderavaš?, upitala sam ga.
- Trener kaže da ako se ugojim dvanaest kila u roku
od sledeće dve godine mogu da igram, rekao je. A ovo je najbrži način.
- Samo ako ne povratiš, Džeme, rekla sam. Hoću nešto
da te pitam.
- Pitaj. Spustio je knjigu i ispružio noge.
- Mis Gejts je dobra, zar ne?
- Pa, jeste, rekao je Džem. Meni se sviđala kad sam
bio u njenom razredu.
- Jako mrzi Hitlera...
- Šta tome fali?
- Pa, danas je pričala o tome kako je pogrešno što
tako postupa sa Jevrejima. Džeme, nije u redu nikoga progoniti, zar nije tako?
Mislim, loše misliti o bilo kome?
- Ne, Skaut, naravno. Šta te muči?
- Pa, kad smo one večeri izlazili iz sudnice, Mis Gejts
je... silazila niz stepenice ispred nas,
ti je verovatno nisi primetio, i razgovarala je s Mis Stefani Kraford. Čula sam kako je rekla da je vreme da
ih neko nauči pameti, da su se razgoropadili i još malo pa će misliti da mogu s
nama stupati u brak. Džeme, kako neko može toliko mrzeti Hitlera, a istovremeno
tako ružno govoriti o našim, domaćim ljudima?
Džem se iznenada razbesnio. Skočio je s kreveta,
zgrabio me za kragnu i protresao.
- Nikad više ne želim čuti ništa o tom suđenju,
jesi li me čula? Jesi li me čula? Nikad mi ga više ne spominji. A sad odlazi!
Bila sam isuviše iznenađena da bih se rasplakala;
iskrala sam se iz Džemove sobe i tiho za sobom zatvorila vrata, da ga buka ne
bi ponovo razbesnela. Iznenada sam bila jako umorna i bio mi je potreban
Atikus. Bio je u dnevnoj sobi pa sam otišla kod njega i pokušala da mu sednem u
krilo.
Atikus se nasmešio. - Već si tako velika da ću morati
samo delimično da te držim.
Zagrlio me je. - Skaut, rekao je, ne daj da te Džem
oneraspoloži. Teško mu je ovih dana. Čuo sam vas.
Atikus je rekao da se Džem jako trudi da nešto
zaboravi, ali to zapravo samo privremeno odlaže, dok ne prođe dovoljno vremena.
Onda će moći da razmišlja o tome i analizira stvari. A kad ponovo bude u stanju
da razmišlja o tome, ponovo će biti onaj stari Džem.
27.
Stvari se jesu slegle, na neki način, kako je Atikus
i rekao.
Do sredine oktobra samo su se dve neobične stvari dogodile dvojici stanovnika
Mejkomba. Ne, zapravo tri, i nisu nas se direktno ticale — mislim, nas Finčijevih
— ali istovremeno na neki način i jesu.
Prvo je bilo to da se gospodin Bob Jul zaposlio i
dobio otkaz u razmaku od samo nekoliko dana, i verovatno postao jedinstven
slučaj tokom tridesetih godina dvadesetog veka: bio je jedini čovek koji je ikad
dobio otkaz iz WPA zbog lenosti. Valjda je kratka slava kod njega izazvala
još kraći napad marljivosti, ali zaposlenje mu je trajalo samo onoliko koliko i
zloglasnost: gospodin Jul bio je zaboravljen isto tako brzo kao i Tom Robinson.
Posle se redovno pojavljivao u kancelariji za socijalnu pomoć da preuzme ček, a
primao ga je bez zahvalnosti, neodređeno mrmljajući o tome kako gadovi koji
misle da upravljaju ovim gradom ne dopuštaju poštenom čoveku da radi.
Rut Džons, gospođa iz socijalne pomoći, rekla je da
je gospodin Jul otvoreno optužio Atikusa da mu je oteo posao. Toliko se
uzbudila da je otišla do Atikusove kancelarije i to mu ispričala.
Atikus joj je rekao da se ne uzbuđuje, da Bob Jul
zna gde je njegova kancelarija ako želi da razgovara o "preotetom"
poslu.
Druga stvar dogodila se sudiji Tejloru.
Sudija Tejlor nije nedeljom uveče odlazio u crkvu - to je radila gospođa
Taylor.
Sudija je uživao u satu samoće u svojoj velikoj
kući — sedeo bi u radnoj sobi i čitao dela Boba Tejlora (s kojim nije bio u
srodstvu, premda bi sudiji bilo drago da jeste). Jedne nedelje, dok je ronio po
raskošnim metaforama i kićenoj dikciji, pažnju mu je privuklo nekakvo
razdražujuće grebanje. "Tiho", rekao je En Tejlor, svojoj debeloj keruši. Onda je shvatio da u sobi
nema nikoga: grebanje je dopiralo sa zadnje strane kuće. Sudija je otišao na
zadnji trem da pusti En napolje i zatekao vrata već otvorena. Na uglu kuće video je
neku senku — to je bilo i jedino što je video od svog posetioca. Gospođa Tejlor
se vratila iz crkve i zatekla muža u stolici za ljuljanje, izgubljenog u delima
Boba Tejlora, s puškom u krilu.
Treća stvar dogodila se Helen Robinson, Tomovoj
udovici. Ako je gospodin Jul bio zaboravljen kao Tom Robinson, Tom Robinson je
bio zaboravljen kao Bu Redli. Ali, Toma nije zaboravio njegov bivši poslodavac.
Gospodin Link Diz je Helen dao posao. Nije mu u
stvari bila potrebna, ali je rekao da mu je zaista krivo što su stvari tako
ispale. Nikad nisam saznala ko se brinuo za decu dok je Helen radila.
Kalpurnija je rekla da je Helen stvarno teško jer
mora da ide obilaznicom od oko kilometar i po ne bi li izbegla kuću Julovih
koji su je gađali smećem kad je prvi put pokušala da prođe glavnim putem. Gospodin
Link Diz je vremenom primetio da Helen
ujutro dolazi na posao iz pogrešnog smera pa ju je prisilio da mu kaže razlog.
"Pustite, gospodine Diz, molim vas", preklinjala ga je Helen. "Đavola",
rekao je gospodin Link. Rekao joj je da tog poslepodneva svrati do njega u radnju
pre nego što pođe kući. Tako je i učinila, a gospodin Link je zatvorio prodavnicu, stavio šešir i otpratio Helen kući.
Išao je najkraćim putem, pokraj Julovih. Na povratku se zaustavio pred njihovim
ulazom.
"Jule!", povikao je. "Hej, Jule!"
Prozori, u kojima su se inače uvek videla dečja
lica, bili su prazni.
- "Znam da svi do jednog ležite na podu! Dobro
me poslušaj, Bobe Jul: čujem li još samo jednom od moje Helen da ne može da prolazi ovim putem, bićeš u zatvoru pre nego što
padne mrak!" Gospodin Link pljunuo je u prašinu i otišao kući.
Helen je sledećeg jutra otišla na posao glavnim
putem. Niko je ničim nije gađao, ali kad je prošla nekoliko metara od kuće
Julovih, osvrnula se i videla da gospodin Jul hoda za njom. Okrenula se i produžila, a gospodin Jul je ostao na
istoj udaljenosti sve dok nije došla do kuće gospodina Diza. Celim putem, rekla
je Helen, čula je tihi glas kako izgovara uvrede.
Prestrašena, nazvala je gospodina Linka radnju,
koja nije bila daleko od njegove kuće. Kad je gospodin Link izišao iz radnje,
video je gospodina Jula kako stoji naslonjen na ogradu.
Gospodin Jul je rekao: "Ne gledaj me, Link Diz,
kao da sam smeće. Nisam zaskočio tvoju..."
"Kao prvo, Jule, miči svoju smrdljivu guzicu s
mog imanja. Naslanjaš se na njega, a trenutno ne mogu sebi da pruštim novo
farbanje. Kao drugo, ostavi na miru moju kuvaricu jer ću te inače tužiti za
napad..."
"Nisam je ni dotakao, Dize, i ne pada mi na
pamet da se petljam ni sa kakvim crnčugama."
"Nije potrebno da je dotakneš, dovoljno je da
je uplašiš, a ako napad ne bude dovoljan, zakačiću te Zakonom o damama, zato mi
se miči s očiju! Ako misliš da ne govorim ozbiljno, samo pokušaj ponovo da joj
smetaš!“
Gospodin Jul je očigledno verovao da gospodin Link
misli ozbiljno, jer Helen posle toga više nije imala neprilika.
- Ne sviđa mi se to, Atikuse, nimalo mi se ne sviđa, komentarisala
je tetka Aleksandra. Čini se da je taj čovek opsednut svima koji su bili
upleteni u ono suđenje. Znam kako ljudi poput njega teško zaboravljaju, ali mi
nije jasno zašto se uopšte ljuti — pa pobedio je na sudu, zar nije tako?
- Mislim da ja razumem, rekao je Atikus. Moglo bi
to da bude zbog toga što on u dubini duše zna da vrlo malo ljudi u Mejkombu zaista
veruje u njegovu i Mejelinu priču. Mislio je da će ispasti junak, a sve što je
dobio bilo je: dobro, osudićemo tog crnca, ali se ti samo lepo vrati na svoju
deponiju. Zakačio se s gotovo svima u gradu, sad bi već trebalo da bude
zadovoljan. Smiriće se kad se promeni vreme.
- Ali, zašto bi pokušao da provali u kuću Džona Tejlora?
Očigledno nije znao da je Džon kod kuće, inače ne bi ni pokušavao.
Nedeljom se kod Džona vidi samo svetlo na prednjem
tremu i
pozadi u radnoj sobi...
- Ne možeš znati da li je Bob Jul rasekao onu
mrežu, ne možeš da znaš ko je to učinio, rekao je Atikus. Ali, mogu da nagađami.
Ja sam dokazao da je lažov, ali Džon je od njega napravio budalu. Sve vreme dok
je Jul svedočio nisam se usudio da pogledam Džona da ne bih prasnuo u smeh. Džon
ga je gledao kao da je tronogo pile koje se izleglo iz četvrtastog jajeta.
Nemoj mi reći da sudije ne pokušavaju da utiču na porotu, smejao se Atikus.
Do kraja oktobra naši su se životi pretvorili i
uobičajenu rutinu škole, igre i učenja. Džem kao da je zaboravio ono što je
želeo da zaboravi, a naši saučenici velikodušno su nam dopustili da zaboravimo
ekscentričnost našeg oca.
Sesil Džejkobs me jednom pitao da li je Atikus
radikal. Kad sam pitala Atikusa, njemu je to bilo toliko smešno da mi je
zasmetalo, ali on je rekao da se ne smeje meni.
Rekao je: - Reci Sesilu da sam radikal otprilike
koliko i Katon Tom Heflin.*
*Cotton Tom Heflin — krajnje konzervativni
republikanski senator poznat kao rasist, protivnik ravnopravnosti žena i
katolika, zakona o zabrani rada dece itd. (prev.)
Tetki Aleksandri je sjajno išlo. Mis Modi je, čini
se, ućutkala čitav misionarski kružok jednim udarcem jer je
tetka Aleksandra opet bila glavna. Njene su zakuske postale još slasnije. Ja
sam naučila još o životu jadnih Mruna slušajući gospođu Merveder: do te mere
nisu imali osećaj za porodicu da je celo pleme bilo jedna velika porodica. Dete je imalo
onoliko očeva koliko je u zajednici bilo muškaraca i onoliko majki koliko je
bilo žena.
Džej Grejms Everet davao je sve od sebe da to promeni,
a naše su mu molitve bile preko potrebne.
Mejkomb se vratio na staro. Bio je isti kao prošle
i pretprošle godine, uz dve male promene. Prvo, ljudi su iz izloga i automobila
sklonili nalepnice na kojima je pisalo NRA — MI SMO ZA. Pitala sam Atticusa
zašto, a on je rekao da je Zakon o nacionalnom oporavku mrtav. Ja sam pitala ko
ga je ubio, a on je rekao devet staraca.
Druga promena u Mejkombu u odnosu na prošlu godinu
nije bila od nacionalnog značaja. Dotad je Noć veštica u Mejkombu bio potpuno
neorganizovan. Svako dete je radilo šta
je htelo, uz pomoć druge dece ako je nešto trebalo da se pomeri, recimo da se
stave laka kola na krov staje. Ali, roditelji su zaključili da se prethodne
godine preteralo kad se poremetio mir Mis Tuti i Mis Fruti.
Mis Tuti i Aim Fruti Barber bile su usedelice,
sestre koje su živele zajedno u jedinoj kući u Mejkombu koja je mogla da se
pohvali da ima podrum. Govorkalo se da su republikanke jer su 1911. godine
došle iz Klentona u Alabami. Njihove navike su nama bile čudne i nikome nije
bilo jasno šta će im podrum, ali one su ga želele i tražile da im ga iskopaju,
a onda su ostatak života provodile terajući decu iz njega.
Mis Tuti i Mis Fruti (zapravo su se zvale Sara i Frensis)
nisu se samo ponašale kao Jenkijevke, nego su obe bile i gluve. Mis Tuti je to
poricala i živela u svetu tišine, a Mis Fruti, koja nije želela ništa da
propusti, imala je trubu za sluh tako veliku da je Džem tvrdio kako je to
zvučnik jedne od onih Viktrola.
Imajući na umu to i Noć veštica, neka su nevaljala
deca pričekala da gospođice Barber zaspu; onda su ušli u njihovu dnevnu sobu
(niko osim Redlijevih nije noću zaključavao vrata) i odneli sav nameštaj u
podrum.
Poričem da sam ja s nečim takvim imala posla.
- Čula sam ih!, bio je povik koji je sledećeg jutra
probudio komšije gospođica Barber. Čula sam kako su dovezli
kamion do ulaza! Strašno su lupali. A sad su već sigurno u Nju Orleansu!
Mis Tuti je bila uverena da su putujući trgovci
koji su trgovali krznom i dva dana pre prošli kroz grad odneli njihov nameštaj.
- Bili su tamnoputi, rekla je. Sirijci.
Pozvali su gospodina Heka Tejta. On je pregledao
teren i rekao da je to što se njega tiče lokalni posao. Mis Fruti je rekla da
bi prepoznala glas iz Mejkomba, a sinoć u salonu nije bilo mejkombskih glasova
— kotrljali su slovo "r". Za nalaženje njihovog nameštaja treba
upotrebiti barem lovačke pse. Mis Tuti je insistirala pa je gospodin Tejt morao
da se odveze petnaestak kilometara da okupi pse i postavi ih na trag.
Gospodin Tejt ih je odveo do prednjeg stepeništa
kuće gospođica Barber, ali oni su samo otrčali iza kuće i zavijali prema
vratima podruma. Kad se to ponovilo tri puta, gospodin Tejt je napokon pogodio
istinu.
Od podneva toga dana u Mejkombu nijedno dete nije
hodalo boso i niko se nije izuo dok psi nisu vraćeni kući.
I tako su gospođe odlučile da će ove godine biti
drukčije. Otvoriće dvoranu u gimnaziji, održaće se svečanost za odrasle; zagrizanje
jabuka, izvlačenje šećerne pene i kačenje repa na magarca za decu. Osim toga,
dodeliće se nagrada od dvadeset pet centi za najbolji kostim ako ga je napravio
onaj ko ga nosi.
Džem i ja smo stenjali, ne zato što smo ikad išta uradili,
nego zbog čistog principa. Džem je smatrao da je ionako prestar za Noć veštica i
rekao je da ni mrtav ne bi otišao u gimnaziju zbog nečeg takvog. Ali dobro,
pomislila sam, povesće me Atikus. Međutim, uskoro sam saznala da ću im biti
potrebna na pozornici te večeri. Gospoda Grejs Merveder napisala je originalan igrokaz
koji se zvao: „Okrug Mejkomb: adastraper aspera“, a ja ću biti šunka. Smatrala
je, naime, da bi bilo divno kad bi neka deca bila obučena tako da predstavljaju
prehrabene proizvode okruga. Sesil Džejkobs će biti krava, Agnez Bun boranija, treće dete kikiriki i tako redom dok
nisu presušili mašta gospođe Merveder i broj dostupne dece.
Jedini nam je posao, koliko sam uspela da shvatim
nakon dve probe, bio da uđemo s leve strane pozornice kad nas gospođa Merveder
(koja nije bila samo autorka, nego i voditeljka) prozove. Ja sam trebala da uđem
kad kaže: "Svinjetina." Onda će okupljeno društvo u velikom finalu pevati
"Okruže Mejkomb, okruže Mejkomb, uvek verni bićemo ti mi", a gospođa Merveder
će se popeti na pozornicu noseći državnu zastavu.
Moj kostim nije bio naročit problem. Gospođa Krenšou,
mesna krojačica, bila je maštovita kao i gospođa Merveder. Uzela je žicu i
savila je u oblik dimljene šunke. To je presvukla smeđom tkaninom i oslikala da
liči na original. Morala sam da se sagnem, a onda bi mi neko tu napravu stavio
preko glave.
Dosezala mi je gotovo do kolena. Gospođa Krenšou mi
je velikodušno ostavila dva otvora za oči. Dobro je obavila posao: Džem je
rekao da izgledam tačno kao šunka s nogama. Ali, imalo je to nekoliko nedostataka:
bilo je vruće i tesno; ako me zasvrbi nos, ne bih mogla da ga počešem, i kad
sam jednom bila unutra, nisam mogla sama da izađem.
Kad je došla Noć veštica, mislila sam da će cela
porodica da se okupi i gleda me, ali čekalo me razočaranje. Atikus je rekao što
je taktičnije mogao da jednostavno te večeri ne bi mogao da podnese nikakvu
predstavu, potpuno je iscrpljen. Bio je čitave nedelje u Montgomeriju i vratio
se tek tog poslepodneva. Rekao je da će me sigurno Džem otpratiti ako ga
zamolim. Tetka Aleksandra je rekla da jednostavno mora rano na spavanje, da je čitavo
popodne ukrašavala pozornicu i umorna je...
Prekinula se usred rečenice. Zatvorila je usta,
opet ih otvorila da nešto kaže, ali reči nisu dolazile.
- Šta je tetka?, upitala sam.
- Ma, ništa, ništa, rekla je, odjednom sam se sva
naježila.
Odbacila je misao koja ju je tako uznemirila i
predložila da održim poslednju probu pred njima u dnevnoj sobi. I tako me Džem strpao
u moj kostim, stao na vrata i povikao: "Svinjetina!" upravo onako kako
bi to učinila i gospođa Merveder; ja sam ušla. Atticus i teta Alexandra bili su
oduševljeni.
Ponovila sam sve to za Kalpurniju u kuhinji i ona
je rekla da sam sjajna. Htela sam da odem preko i pokažem Mis Modi, ali Džem je
rekao da će ona verovatno ionako biti na predstavi.
Posle toga mi nije bilo važno hoće li doći ili ne. Džem
je rekao da će me povesti.
I tako je počelo naše najduže zajedničko putovanje.